Nositelj projekta Čitaona/čitamo po svom je HKD Napredak. Projekt Čitaona je novoosnovani projekt suradnje Napretkovog kulturnog centra i Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ideju je pokrenula sveučilišna profesorica kroatistike Julijana Matanović, koja će biti i voditeljica Čitaone. Ona je namijenjena studentima s Odsjeka kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te svim ljubiteljima književnosti koju su se rado odazvali ovom pozivu.
Izvor: HKD “Napredak”
Ideja je da studenti pročitaju knjigu, interpretiraju djelo na svoj način i podijele iskustvo. Kako će tematika u čitaoni biti ratna proza, ovaj projekt će potaknuti lavinu iskustava, s obzirom na nemili nam rat devedesetih. Neka od djela koja će se analizirati su: „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković, „Hotel Zagorje“ Ivane Simić Bodrožić, „Tamo gdje nema rata“ Nade Prkačin, „Darovi pakla“ Emice Rubil i druga djela iz domene ženske ratne proze.
Svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu studenti s Filozofskog fakulteta, a i svi ljubitelji lijepog štiva, sastat će se u prostorijama HKD Napredak (Bogovićeva 1) i prodiskutirati o djelu, razmijeniti iskustva naših baka, djedova, podijeliti usmenu predaju svojih predaka i doživjeti književno djelo na pravi način. Cilj je osloboditi um, približiti se književnom djelu s osobnim iskustvom i „iščitati ga“ posve drugačije. To je proces, koji Julijana Matanović potiče s ovom idejom, dajući priliku studentima da uđu u djelo sa svim svojim emocijama, iskustvima, sjećanjima i pomognu i drugima da dožive umjetnost na pravi način.
Prof. dr. Franjo Topić – predsjednik HKD “Napredak” i Julijana Matanović sa studentima kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Prvom susretu svjedočili su Julijanini studenti, prof. dr. Franjo Topić – predsjednik HKD Napredak s prijateljima iz Austrije te ostala publika zainteresirana i „gladna“ književnosti. Predviđeni broj studenata u grupi je petnaest, ali vjerujemo da će se broj povećavati. Moto čitaone je – čitamo po svom! Vidimo se u HKD Napredak svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu!
Već tradicionalno, 20. ožujka, obilježava se Svjetski dan bez mesa/Meatout Dayte se ponovno pokreće etičko pitanje: biti vegetarijanac ili ne?
Vegetarijanstvo je način prehane baziran na namirnicama biljnog podrijetla, što uključuje širok spektar žitarica, mahunarki, voća i povrća, te eventualno mliječnih proizvoda i jaja, ali bez životinjskog mesa.
Riječ vegetarijanac potječe od latinske riječi vegetus, što znači zdrav, svjež i pun života ili homo vegetus, što znači – tjelesno i mentalno zdrava osoba. Izvorno značenje riječi ukazuje na uravnotežen filozofski smisao za život, a ne samo prehranu koja se sastoji od voća i povrća. Vegetarijanska prehrane seže u najdalju ljudsku povijest. Pojavljuje se na Istoku, prvenstveno u Indiji, gdje je bila dio vjerske prakse tzv. ahimse, odnosno nenasilja. O vegetarijanskoj prehrani prvi put u Europi u superlativu govori grčki filozof Pitagora u 6. stoljeću prije Krista.
Vegani su najradikalniji i u potpunosti izbjegavaju životinjske proizvode, uključujući i odjeću i obuću životinjskog podrijetla i sve kemijske proizvode koji su testirani na životinjama.
Semivegetarijanci izbjegavaju crveno meso, a konzumiraju piletinu i ribu.
Ovolaktovegetarijanci jedu jaja i mliječne proizvode.
Laktovegetarijanci jedu mliječne proizvode.
Peskovegetarijanci jedu ribu.
Frutarijanci jedu samo plodove.
Fleksiterijanci prilagođavaju svoju prehranu.
Makrobiotičari jedu hranu prema propisima makrobiotike, može uključivati i izbjegavanje mesa iz zdravstvenih razloga, ravnomjeran unos svih namirnica, uzimanje samo onih namirnica koje su dostupne u prirodnom okolišu u kojem se osoba nalazi.”(izvor: Vegetarijanska_prehrana)
Prema posljednjem nezavisnom istraživanju javnog mnijenja kojeg je provela Komunikacijska skupina SPEM, u Hrvatskoj živi 3,7% vegetarijanaca i vegana odnosno preko 160 tisuća građana s tendencijom porasta pod utjecajem urbanoga Zapada.
Razlozi priklanjanja ovakvom načinu prehrane mnogostruki su: etički, religijski, duhovni, ekološki, ekonomski te zdravstveni. Surove brojke kažu: godišnje čovjek pojede 40-70 kg mesa. Pojedinci imaju i više mesnih obroka dnevno, te je za namirenje ljudskih potreba potrebno ubiti 60 milijardi životinja godišnje.
Oni koji kažu DA vegetarijanskoj prehrani kao prednosti ističu smanjenje koncentracije masnoće u krvi, te niži krvi tlak, niži postotak pojedinih vrsta tumora, niža tjelesna težina, rjeđe oboljevanje od dijabetesa, …
Udruga Prijatelji životinja ističe razloge priklanjanja ovakvom načinu prehrane:
“Radi okoliša i planeta: udio stakleničkih plinova uzrokovan masovnim uzgojem stoke veći je od udjela čitavoga prometa na Zemlji. Populacija životinja na farmama proizvodi 550 tona izmeta svake sekunde te zagađuje vodu i zemlju.
Radi zdravlja: voće, povrće, sjemenke, mahunarke i žitarice su najbolji izbor za djecu i odrasle. Prehrana na biljnoj osnovi štiti od najčešćih bolesti i uzročnika smrtnosti u zapadnim zemljama kao što su bolesti srca i krvnih žila, dijabetes, pretilost i rak. Istraživanja su pokazala da vegetarijanci, a još više vegani, imaju 20% nižu stopu smrtnosti od svih oboljenja, žive dulje i rjeđe obolijevaju.
Zbog gladi u svijetu: za proizvodnju mesa potrebne su goleme količine žitarica i vode, krče se prašume i koriste poljoprivredna zemljišta koja se mogu koristiti za prehranu ljudi.
Radi spašavanja života: oduzimanje života drugim živim bićima i podržavanje patnje nestaju kada prestanemo kupovati meso i druge namirnice životinjskog podrijetla.
Zbog kulinarskih užitaka: veganska hrana je vrlo ukusna i otvara nove kulinarske vidike”
Oni koji pak kažu NE vegetarijanskoj prehrani ističu njezine nedostatke: biljni proteini pokazuju manjak jedne ili više “esencijalnih” aminokiselina, izbegavanje riba može dovesti do nedostatka omega 3 masnih kiselina koje služe za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, te mogući nedostatak vitamina B-12 iz životinjskog mesa.
Eksperti savjetuju vegetarijancima više manjih obroka, jer biljna vlakna daju osjećaj sitosti, ali nedovoljno energije. Akcent se stavlja na redovite obroke, posebno kod djece u razvoju.
Prema najnovijim informacijama britanskog dnevnika The Guardian u idućih 37 godina stanovnici Zemlje će možda morati postati vegetarijanci žele li izbjeći katastrofalne nestašice hrane i nahraniti nove dvije milijarde ljudi koje se očekuju do 2050.
Proizvodnja mesa troši pet do 10 puta više vode nego proizvodnja biljne hrane, osim toga meso je sve skuplje, pa se s pravom pitamo: “Hoće li hrvatske trpeze i dalje obilovati mesnim proizvodima ili je vegetarijanstvo naša budućnost?”
Tradicija nam diktira “mesni tempo”, sve vrvi od životinjskih prerađevina nastalih u domaćoj radinosti. Hoće li ovaj tempo pasti pod uvjetima EU, naletom urbanog trenda Zapada i činjenici da smo četvrta nacija u svijetu po pretilosti?
Note, stih, osjećaj, emocija – GLAZBA!Najbolja naša prijateljica i saputnica u dobru i zlu. Tu je da nas pokreće, naježi, da nam natjera suze na lice, a katkad i izazove gnijev i inat. Meni je ušla u sve pore i neće van. Ne zovite egorcista, jer to nije vrag. To je moja ljubav, a i ljubav mnogih mladih, ambicionalnih i perspektivnih pjevača.
Ali, u ovom ludilu medijskih konglomerata, marketinga, promocije, showova i kojekakvih rijalitija, pitam se gdje su te zvijezde danas? Je li to stvarno samo tek odsjaj i bljesak zvijezda i zvjezdica s malih ekrana? Kako se nakon showa Hrvatska traži zvijezdu, Operacije trijumf ili Prvog glasa Srbije oni bore za svoje mjesto pod suncem? Mnogo me tu pitanja muči, ali čini mi se da je na sve odgovor NOVAC.
Današnja borba za pjevački tron postaje mrtva trka. Bez materijalne potpore sponzora gotovo je nemoguće opstati u show businessu. Para vrti gdje burgija neće. Netko traži i alternativne opcije preko kreveta, netko koristi političke prevrate (kako devedesetih tako i danas), a netko ide onim najtežim putem – preko gaža. Najlakšenajteži put (Orianin pridjev) je preko talent showa. Pogotovo potpunim anonimusima bez sigurne potpore i dobre materijalne podloge. Čini se kao Don Kihotova borba s vjetrenjačama ili susret s lavovima u areni, dok vas promatra kritička publika. Eh, ta publika, bez nje nam nema ništa. Ali, mnogo je danas brate kritična. Ali o tome nešto kasnije.
Svjedoci smo, dakle, sve više pjevačkih showova koji otkrivaju pjevačke nade. Nade kojima ostaje da se nadaju da će se cijeli život baviti pjevanjem? Izgleda da je tako. Da pojasnimo malo pjevački show. Za primjer ću uzeti show “Hrvatska traži zvijezdu” koji je sinonim beogradskog “Prvog glasa Srbije” (koji u nedjelju krsti pobjednika 2013. godine). Na televiziji RTL ili RTS1 objavljuje se javni natječaj za javnu audiciju. Hrpa talentiranih, i onih manje talentiranih pjevača, staje pred tročlani žiri.
Žiri je sačinjen od školovanih glazbenika (barem bi tako trebalo biti). Pod “školovani” podrazumijevam završenu BAREM nižu glazbenu školu i sviranje na barem jednom instrumentu. A poželjno je da imaju završene Muzičke akademije kako bi bili doista kompetentni dati bilo kakav sud. Jednu od tri stolice popunjava najstroži član žirija, koji uvijek pronalazi i najsitnije zamjerke. U sredini je pjevačica: lijepa, talentirana, popularna i poprilično kritična u prosudbi. A na kraju je uvijek tu jedan mirotvorac, tzv. Umprofor, za “zaraćene strane” prilikom prosudbe. Kandidati su obvezni potpisati ugovore prilikom sudjelovanja na audiciji, te tako padaju u leglo medijskih konglomerata kojima je bitna samo gledanost. Ljudsko dostojanstvo iliti dignitet, poštivanje privatnosti, poštenje u montažnom postupku, te nemanipuliranje slikom i riječima bacaju se u drugi plan. Televizijske kuće trče za profitom i gaze sve pred sobom. Ništa nije prirodno, sve je inscenirano i predodređeno, a publika postaje sve više svjesna toga. Dakle, prestajemo vjerovati pjevačima na iskrenoj emociji i njihovoj prirodnosti. Oni nam se prezentiraju kao roboti, sa sve šminkom, stajlingom, frizurom.
Oni prestaju komandirati sobom: nositi odjeću koju oni žele, pjevati pjesme koji oni žele, plesati kako žele. Copy paste fazon. Sve je isprogramirano. I treba znati “plivati” u tom ludilu mašinerije. Da se vratim ugovoru, evo jednog forumskog komentara koji dosta slikovito opisuje bezizlaznu situaciju kandidata: “Razmislite o ovome dobro…Dakle jutros sam dobio pozivnicu i ugovor od htz-a i neugodno se iznenadio. Dakle kao što su neki već rekli, u ovom ugovoru oni izričito traže da se ja kao kandidat ovog showa odričem bilo kakvih svojih prava, da pristajem na sve i svašta što oni odrede ili im padne na pamet, da ako ja ili moji članovi obitelji zbog showa pretrpe psihičke ili fizičke boli da ih ne mogu tužiti ili tražiti svoja nekakva prava, baš zbog tog što sam se odrekao svih svojih prava prethodno. Ako sam potpisao ugovor, ali pazite sad ovo, znači mi kao kandidati ako budemo toliko naivni i potpišemo ugovor kako su ga oni sročili ne možemo u slučaju kršenja naših prava njima ništa, ali ako mi prekršimo bilo šta od onoga što oni od nas traže nama mogu sve, odnosno mogu nas tužiti i tražiti svoja prava. Nema sumnje ovaj ugovor je napravio odvjetnik-pravnik i ovaj ugovor je napravljen isključivo u njihovu jednostranu korist, u korist produkcije htz-a odnosno RTL-televizije.”
Dakle, nema gaža, nema slobode, nema individualnih nastupa. Postajete vezani za show dušom i tijelom. A kada pobjedite sklapate (obično petogodišnji) ugovor s diskografskom kućom (Croatia Records, Dallas Records, Hit Recordsom,…) i pjevate ono što vam se nametne, što je in u tom trenutku. Popratni detalji su publika, facebook fun page stranice, borba za lajkove i armiju fanova. Kada prođete audiciju, borite se za tron. Put je dug i trnovit. Publika odlučuje jeste li ili niste. Pjevate pjesme koje biraju za vas, plešete, skačete po pozornici, oblačite i ono komotno i ono manje komotno. Ali, to je put, to je show business. Tko voli pjevati i uspjeti nekada mora i trpiti za ljepotu. Samo pazite da vam ne zategnu korzet toliko čvrsto da ne možete koristiti dijafragmu, jer onda ispašta ono ključno – GLAS! Danas je to u redu, tako svijet funkcionira, kapitalizam nas jede iz dana u dan. Nas s Balkana posebno, kapitalisti nas jedu za doručak. Mediji nerijetko posežu za emotivnim pričama, znajući da senzacija donosi i više novca televizijskoj kući. Jedino me kao čovjeka boli izrugivanje, manipuliranje slikom, efektima i stavljanje u krivi kontekst kandidata audicije.
Interesantni su i hejterski komentari ispod video zapisa na youtube-u. Pljuvanje po pjevačima koji doslovno ginu na sceni, plešu uz tremu i adreanalin te im se potkrade falš. To je nečovječno i grubo. U pitanju su mladi ljudi, neizgrađene osobe koje to može koštati samopouzdanja, a nekada i života. U redu je ne znati pjevati, ali nije u redu vrijeđati i ismijavati tuđe neznanje. Ponekad i žiriju fali ono malo duše, ali reče meni jednom Toni Cetinski: “Pa kako bi ti reagirala da ti dnevno dođe dvije do tri tisuće ljudi?” Ima i žiri svoju stranu priče.
Neki kandidati su otvoreno pričali i o svojim razočarenjima. Jedan od njih je Goran Kos, pobjednik HTZ-a 2011. “Nakon što ga je Tony Cetinski sam pozvao u treću sezonu, pobijedio je i nestao brzinom kojom se i pojavio. Iako je potpisao ugovor s Dallasom i snimio album ‘Novo jutro’, nije bio zadovoljan. Navodno producentska kuća nije ispoštovala ni jednu točku potpisanog ugovora, autorskih pjesama uopće nije bilo, a snimljeni album je loš. Goran se osjeća iskorištenim i čak više ne pjeva na zagrebačkim ulicama.” talent show
I oni nije jedini primjer. Ali da stvar bude gora, on se barem bori za svoje mjesto pod suncem, dok još uvijek postoje nametnute zvjezdice, tatine kćerčice i samoprozvane pjevačice.
I nakon svega pitam se, kako se probiti na glazbenu scenu danas? Kako emocijom, jednostavnošću i vokalnim sposobnostima raditi ono što voliš? Prosto se baviti umjetnošću i biti umjetnik svim svojim bićem? Okovi medija, sponzora i promocije guše i zagađuju umjetničku oazu mladih pjevača. Narušavaju ono iskonsko, ljudsko i instiktivno. Mediji nas stavljaju u kalupe, kažu “sex sells”, pa nerijetko pjevači idu i protiv sebe i svog odgoja. Show business kaže “MORAŠ”. A ja kažem “BUDI TI”!
I opet pitam, gdje su zvjezdasti slavuji danas, gaje li svoj talent?
Priča u koju ću vas sad uvesti je BAJKA. Ali toliko realna bajka da ostajete očarani tom realnošću. Ne znam za vas, ali ja sam sita PVC-a, modernih garnitura i novopečenog dizajna, koji bi trebao biti in. Ja glasam za kvalitetu, ono staro, dobro, provjereno. I imah izuzetnu čast da posjetim tako jedno mjesto, mjesto koje odiše drugačijim duhom, retro duhom. Stari satovi, ploče, gobleni (koji danas u većini domova krase podrume, a ne zidove), kristalne čaše, kamere i fotoaparati svih generacija, lusteri, ogledala, kanabe, stari telefoni samo su dio devetnaestostoljetnoga blaga moga susjeda Branimira Tanasića.
Bane Tanasić sa suprugom u njihovom raskošnom ambijentu
Naime, Bane je još kao učenik 3. razreda gimnazije 1968. posjetio dvorac Miramare u Trstu i ostao očaran specifičnim dizajnom. Od tada to postaje njegova strast. Počinje izrađivati svoj kutak golim rukama. Vraća se u 19. stoljeće, u to bogatstvo dizajna i izrađuje od hrasta garniture, satove, ramove za ogledala, lampe(od kojih je jedna toliko velika da se ne može ni podići). Logo TN postoji na svakom komadu namještaja, a jednoga dana na aukciji će koštati pravo blago.
Ambijent Tanasića
Za razliku od današnjih urbanih komada namještaja od presovane piljevine ili iverice ovaj namještaj i dizajn odišu kvalitetom i danas se rijetko nalaze. Obično imućniji ljudi kupuju poneki komad, ali rijetko tko provodi dane i sate uređujući svoj svijet, svoj kutak. Bane je i jedan od prvih u mom gradu, nekadašnjem moćnom Sirmiju (za vrijeme Rimskoga Carstva, jedna od 4 velike prijestolnice), koji u toaletu ima keramiku s dvadesetčetverokaratnim zlatom. Za oko mi je zapalo i ogledalo veličine 3 m, te brojni satovi izrađeni ručno. Posebno me se dojmio sat u vrijednosti od 8000 eura rađen po američkom katalogu (vrijednosti 24000 dolara), koji svakih 15 minuta otkucava.
Ručno izrađen sat
I nije jedini koji „pušta glas“, mnogi se oglase, a obitelj Tanasić navikla je na sve čarobne zvukove.
Tu nije kraj, ovaj svestrani čovjek doista ostavlja bez daha svojim umjećem i zanimanjima. Idemo dalje, na redu su oldtajmeri(auti stari minimalno 30 godina). Ova strast ga okupira od 2000. godine. Ima 3 oldtimerska ljubimca u svojoj kolekciji. Audi iz 1971., Opel Monzu iz 1980., te Chevrolet dugačak 8 m iz 1977. Limuzina i cijeli dizajn predstavljaju nešto posebno za poseban dan: vjenčanja, mature, raznorazne svečanosti. I cijela priča s limuzinom štima. Susjed Bane je obučen u bijelo, ide u fraku s cilindrom, ima leptir mašnu, štap, bijele rukavice, a u limuzini se nalaze kristalne čaše, piće i dekoracija do najsitnijih detalja. Ljudi doslovce padaju s nogu kada se Bane pojavi i iznese bajkovit scenarij.
Bane sa svojim oldtajmerskim ljubimcem
I velike su nagrade potvrdile kvalitetu hobija kojima se bavi. Pehar za uniformu, pehar za najveći auto (limuzina dugačka 8 m) i brojne druge. Česti su susreti odltajmera koji bude veliko zanimanje javnosti. Sve više i mladi sudjeluju na ovakvim manifestacijama, jer dobar auto je evergreen, tj. uvijek dobar auto.
Spomenuh i kamere i fotoaparate, od onih najmlađih do najstarijih, ne bezrazložno. To je treća velika strast Baneta, koja mu je omogućila da izradi barokni kutak. Fotografija je nešto u čemu također pronalazi svoje ja.
U radnoj sobi Bane pokazuje svoje blago – fotoaparate svih profila
I nije čudno zašto je usred reportaže uzeo moj fotić i fotografirao me u bajkovitom prostoru. Kažu to je profesionalna deformacija. I neka je, to je dokaz da ovaj čovjek doista ima ljubav prema hobiju kojim se bavi. Profesionalno se bavi snimanjem i fotografiranjem 30 godina. Snimao je proslave, vjenčanja i razne manifestacije. U svojoj radnoj sobi ima pune tri police raznoraznih profila kamera. Od onih s roll filmom do najmodernijih, i kaže, zaradi se. Danas ne kao nekad. Ali, prije svega Bane je inženjer i od toga živi.
Ljubav i strast prema hobiju doista nemaju granica. Kuća obitelj Tanasić nije muzej, ali je jako blizu da to postane.
Raskošno slavljenje
Spretne ruke gazda Baneta i dalje će marljivo raditi i do najsitnijih detalja stvarati njihovu bajku. Hvala im što su me pustili barem na nekoliko sati u njihov svijet, vratila sam se u bogatu prošlost i na tren se osjećala habsburški. Lijep je osjećaj. Teško je prenijeti dojam riječima, ali kažu daslika govori 1000 riječi.
Videonovinarka na zadatku
Kreativnosti nikada kraja, Bane ima još štošta pokazati, ali ovoga puta ćemo ovdje stati. Ogolili smo samo djelić onoga što nastaje u Banetovoj radionici, ali znamo da iznenađenjima neće biti kraja. Oldtime je njegov moto. A čitateljima poručuje da čuvaju i njeguju svoje snove, jer istinska ljubav čuda stvara. On je svoje čudo zasigurno stvorio!
Ponosni vlasnik – Branimir Tanasić
Reportaža o nesvakidašnjim hobijima Baneta Tanasića
Novogodišnja je noć u većini slučajeva proslavljena u divnoj toaleti s visokim potpeticama, u blještavilu, šljokicama s čašom šampanjca u ruci. Ni muška populacija nije prezala od sakoa, kravata i elegancije. Klubovi su bili puni, ali statistika kaže da je ove godine većina ostala kod kuće. Nema se. I nije neka novost. Bilo kako bilo, 2013. godino, dobro nam došla i dobro nam donijela.
Nekolicina je ipak imala drugačiji doček. I ne kažu džaba da bolestan čovjek ima samo jednu želju, DA OZDRAVI. Sputanost u sjedenju, spavanju, plesanju diktira drugačiji tretman u najluđoj noći. Pilonidalna bolest (sinus pilonidalys, lat.) je ta nevolja. Neki je nazivaju i pilonidalnim sinusom iliti uraslom dlakom.
Riječ je o sinusu ili kroničnoj infekciji kože u brazdi između gluteusa (stražnjice), tj. u području trtice. Dakle, radi se o cisti prouzrokovanoj dlačicama koje se zabadaju u razmjekšanu kožu toga dijela tijela. Može biti i upala izazvana mrtvim ćelijama kože. U više slučajeva bolest se manifestira kod muškaraca, najčešće između puberteta i 40 godina starosti. Česta je i kod pretilih ljudi, te kod ljudi koji provode puno vremena sjedeći. Prekomerno znojenje također može biti uzročni faktor. Bolest je izazvana nepravilnim sjedećim položajem tijela. Pritisak tijela je na trtičnom dijelu, a ne na gluteusnim mišićima. Stoga, koža u tom dijelu tijela slabi i veća je vjerojatnoća da će i najsitnije savinute dlačice usrasti u meso. Zanimljivo je da je u SAD-u ovo stanje nosilo naziv “bolest sjedišta Džipa” (jeep seat disease), jer su vojnici tokom dugih vožnji razvijali pilonidalni sinus.
Simptomi?
Ova bolest se manfiestira na 2 načina. U vidu malih rupica ili velike upaljene mase. Česta je i sekrecija koja može biti bistra, zamućena ili sukrvičava. Upalni proces može stagnirati ili napredovati. Završava se spontanim pucanjem gnoja ili kirurškim putem nakon čega se zadržava u obliku pilonidalnog sinusa (šupljina) ispod kože, koji se povremeno prazni van kroz jedan ili više otvora. U sinusu se nalaze raspadnute mase i dlačice.
Liječenje?
Ono ovisi o stadiju bolesti. Ponekad operacija nije nužna. Preporuča se Ospamox antibiotik (2x dnevno, svakih 12 h), te se stavljaju hladni oblozi na upaljeno mjesto i maže se Gentamicin mast (2x dnevno). Lijekovi se daju na preporuku liječnika, ovisno od slučaja do slučaja. U većem stadiju bolesti radi se kirurška intervencija u trtičnom dijelu tijela u uvjetima lokalne anestezije.
Hitna služba u Srijemskoj Mitrovici
Rana se ne ušiva nego se svakodnevno previja. Tkivo mora srasti iznutra, a rez iznosi nekoliko centimetara dubine i širine (ovisi od slučaja do slučaja).Previjanja su izuzetno bolna jer se ne dozvoljava da kožica izvana zatvori ranu prije nego tkivo sraste iznutra. Dezinficirane gaze se svaki dan stavljaju na dno rane, u živo meso. Idućega dana se iznova trgaju van kako bi se spriječilo srastanje kožice izvana. Bilo bi opasno da se ostavi šupljina iznutra, jer bi postojala veća mogućnost infekcije i vraćanja bolesti. Proces previjanja i zarastanja traje ovisno od osobe do osobe (nekada i mjesecima).
Kronični sinus zahtijeva isjecanje oboljelog mjesta sa svakodnevnim previjanjima ili ušivanjem, kada postoji veći stepen infekcije rane i kasnijeg recidiva te je oporavak kraći, ali rizičniji za pacijenta.
Svakodnevna previjanja kojima pogoduju flasteri namijenjeni osjetljivoj koži. Nekolicina pacijenata se žali na osipe uzrokovane neprilagođenim flasterima. Prva 3 previjanja su najbolnija pa se preporučaju tablete protiv bolova (npr. brufen). Poslije zarastanja, koža na mjestu sinusa mora biti posebno njegovana, te ne smije biti dlačica na njoj. Ova bolest ima tendenciju da se vrati. Depilacije svake 2-3 nedjelje je poželjna. Trajna depilacija je najbolje rješenje.
Forumaši: alternativa, pozitivno i negativno iskustvo:
Ana: “Pre par dana mi se pojavio pilonodalni sinus.bilo je mnogo neprijatno, nisam mogla da hodam, da lezim, da se savijam.obisla sam sve forume i clanke o njemu, tako da sam se pripremila i za odlazak kod hirurga.dva dana sam mazala razblazenim hidrogenom i onda stavljala na tufer flogocid mast i sve to na sinus.treci dan je sve izaslo i evo sad mogu normalno da sedim, lezim i savijam se, a da nisam otisla kod doktora.nadam se da se nece vratiti, posto mi za sada sve deluje ok.”
Patrik:“Ja sam operirao 21.3.2011g,operiran sam lokanom anestezijom,tj dobio sam injekciju u kičmu,ama baš ništa ne boli…operacija je trajala 30min,cijelu operaciju sam pričao sa dr.haha,od dosade….imao sam dosta duboku ranu,šivali su mi….nakon operacije 24 sata ležiš bez da mrdaš i to baš na leđima…i više te bole leđa od leženja nego rana…ustao sam sljedeći dan,pomalo hodao,bolilo je svako toliko ali dobiš protiv bolova i sve prođe….nakon 4 dana sam počeo s previjanjima…i tako svaki drugi dana do 6mj.i onda sam prestao…šavove sam skinuo nakon dva tjedna od operacije!!….ako vam curi što više,to vam je boolje,,,rana se cijedi,i sva prljavština ide van!…moj savjet odite na operaciju,jer totalnno je jednostavna i bezbolna,a i ako mmalo boli,to je smješno!!,…pitajte šta vas zanima!!!!”
Dukacar: “SVE JE POCELO U PETAK VECE KAD ME JE ZABOLELA REPNA KOST. JA POMISLIO DA ZBOG MOG DUGOG SEDENJA DA SAM NAZULJAO I DA CE ME PROCI SA DAKTANOLOM ZA DAN DVA. KAD ONO MEDJUTIM NE LEZI VRAZE JA DOBIJEM TEMPERATURU U NEDELJU I DVE BUBULJICE NA DUPETU. ODEM JA KOD DOCE I NARAVNO URASLA DLAKA, REKAO MI DA STAVLJAM ALKOHOLNE OBLOGE DVA TRI DANA I DA PIJEM PANKLAV PA AKO PRODJE NISTA OD SECKANJA. MEDJUTIM NA KONTROLI UTVRDIMO DA TREBA DA SE SECKA I DOKTOR MI RECE DA TRENUTNO NEMA ANESTIZIOLOGA PA DA MOZE POD LOKALNOM! OVO NEMOJTE NIKAKO BOLI KAO SAM DJAVO, ARLAUKAO SAM KAO JAJARA, ZAMALO KREVET NISAM POLOMIO NEKU SIPKU SAM CUPAO DOLE I IZGRIZAO SAM JASTUK KAO KER! PROKOP NA DUPETU MI JE PO DOCI SAMO 1.5CM, RANA OSTAVLJENA OTVORENA DA SAMA ZARASTE CISTI SE ITD. SVAKI DAN PREVIJANJA. NADAM SE DA CE ME SVE OVO PROCI OVO JE ZA NEPOZELETI NAJGOREM NEPRIJATELJU.”
Više informacija i komentara na: http://www.zdravljenadlanu.rs/za-pacijente/hirurgija/digestivna-hirurgija/110-pilonidalni-sinus
Dragi studenti, razmislite o vremenu koje provodite sjedeći za knjigom. Mijenjajte sjedeće položaje tijela i meke podloge kako vas ova neugodna i nimalo naivna bolest ne bi snašla. Ponekad postavljamo krive prioritete. Zato, stavi mekani jastuk na stolac, ispravi se i tek onda počni učiti. Kirurgija je svakako zadnje mjesto na kojemu želimo biti!
Opća kirurgija u Srijemskoj Mitrovici i dodatni izvor: Anestezija
Vrijeme je da i ja poklonim pokoju riječ nadolazećemu Božiću. Moj dar vama. Veselim se. Sve je bajkovito. Lampice su popaljene, bor je okićen, miriše na radost. Oni daleko od kuće, sanjaju svoj dom, sanjaju okupupljanje s obitelji. Topliji smo. Drugačije je. U zraku je „ona“ vibra. I mogu tako u nedogled.
Ali ja vam neću pričati o sreći uoči Božića, neću pričati ni o humanitarnim akcijama, darivanju krvi niti nadolezećim koncertima. Ovaj put pogledat ću stvari iz drugog kuta, onako novinarski, pošteno. Zahvaljujući promociji knjige Julijane Matanović „Božićna potraga“ spoznala sam i one druge, one koji traže svoj Božić, oni koji su sami u ove dane i nisu tako sretni kao „oni tamo u reklami“. Da, danas je puno takvih. Puno uspješnih žena, s brilijantnom karijerom, brzim autom, a praznim domom. Puno starih ljudi, napuštenih s bocom u ruci. Puno gladnih, nemoćnih, nesretnih. I nije to samo slučaj u Hrvatskoj, to je scenarij koji mori sve zemlje ove planete.
Beskućnici
(izvor: razne slike s googla pod upitom: beskućnici)
I u ove dane oni postaju svjesniji svoje boli, nesreće i nemoći, kada sve vrvi od radosti. Sve je intenzivnije sada. Sreća i nesreća. Teško je znati kako je njima, to samo oni znaju. A Julijana je prenijela iskrene emocije na papir, baš o njima i njihovim sitnim sudbinama, onako kako ona osjeća.
U Hrvatskom kulturnom društvu „Napredak“ 18.12.2012. održana je promocija knjige „Božićna potraga“ Julijane Matanović.Plakat za promociju knjige “Božićna potraga”
Pored spisateljice sudjelovali su: dugogodišnji lektor u Večernjem listu Stjepan Čuić, novinar Drago Glamuzina, a ulomke iz knjige interpretirala je glumica Anja Šovagović Despot.
Drago Glamuzina, Julijana Matanović, Stjepan Čuić i Anja Šovagović Despot
U glazbenom dijelu programa nastupale su: Darja Blaće Šojat na klaviru i Lara Javor na violini.Knjiga je pravi božični poklon. Interpretira pravu relalnost. Ima tu i autobiografskih dijelova, a u fokusu je DOBROTA!
Priče tragaju za vlastitim „ja“ i s kim bismo željeli biti, uz koga se „stisnuti“ u blagdanske dane. Otvara se pitanje s kim? Sa svih strana nas bombardiraju romantičnim filmovima obojenim ljubavlju i toplinom, a mi ne znamo gdje tu istu toplinu pronaći. Kako ju dosegnuti. Julijanine emocije, čežnje za ljubavlju i toplini doma otkrivaju njezine autobiografske dijelove. Pisala je priče o napuštenim ljudima, ali ne tužne, nego poticajne za borbu, za potragu, za opstanak. Podsjećala nas je da je bilo i onih lijepih dana, snažnih ljubavi, netko nas je volio, netko je bio uz nas i pratio kako odrastamo. Netko je i naše stope brojao i uzdizao nas na naše „najbolje ja“. I Stjepan Čuić u svom izlaganju govori o izvanserijskom pisanju Julijane: „Nitko tako inteligentno, setno, osjećajno nije pisao kao Julijana, tako lijepo kao ona i kao Bosna od kud je Julijana, poput Andrića, …“ …i drugih velikih imena, a nekadašnjih Napretkovaca.
Stjepan Čuić tumači knjiigu. Anja Šovagović Despot interpretira ulomak iz Julijanine knjige.
Julijana je “žena od pera”, sveučilišna je profesorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobila je brojne nagrade i izdala bestselere poput “Zašto sam vam lagala” (1997.), “Bilješka o piscu” (2000.), “Kao da smo otac i kći” (2003.), “Laura nije samo anegdota” (2005.), “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka” (2009.) i “One misle da smo male”, (2010). Nagradu Kiklop dobila je 2009. i 2011., ali i još mnoge druge nagrade kao krunu svoga rada. Povrh svega ona je čovjek od krvi i mesa, svoje osjećaje i proživljeno uzdiže iz svoje memorije i prijenosi na papair na služenje svim naraštajima. I meni je pomogla da bolje spoznam Božić i zahvalim na svemu što imam.
Ni najbolji shopping, ni blještavilo lampica, izobilje u hrani i piću ne može zamijeniti ljudskost, dobrotu, ono iskonsko. Zato probudimo Božić U SEBI, on je u nama, u osjećaju, zagrljaju, toplini i iskenom osmijehu. Samo ga trebamo osvijestiti. Pomislimo na male stvari, sitnice, geste. Oni će nam obojati ove blagdanske dane najljepšim bojama, bojama radosti. I kao što Julijana kaže: „Bar u vrijeme Božića dobrota nije sramota“. Ali ne dopustite da to bude samo tad, učinite svaki dan jednako božićnim. Ako svoj Božić još niste pronašli, tragajte za njim, JOŠ UVIJEK IMA VREMENA!
Znam da će nekolicina na moj naslov reći: „Ma što to „ova“ trabunja, kakvi domovi, stan je zakon“, a “ova“ vam odgovara: „Je, je, ali kad ga možeš platiti“ i dodajem, stanu fali duša!
Nakon mojih lutanja kroz umjetnost odlučila sam se osvrnuti oko sebe, otvoriti vam vrata studentskih domova i približiti atmosferu u kojoj većina studenata gradi svoje akademsko „ja“. Nije lako biti dio „ovog ludila“, ali ja uvijek kažem – na sve se živ čovjek navikne. I doista, nisam ni sanjala da ću živjeti u domu, uporno sam u srednjoj brundala mami da ja to ne mogu, da volim svoj mir. Probala sam i, evo, već sam 4. godinu u domu, a to ima „svoje zašto“. Imala sam raznih iskustava s cimericama, ali odlučila sam za vas odškrinuti vrata „Šarana“, tj. studenata doma Ante Starčević, poznatijem kao Šara.
Ovaj dom ima 3 paviljona, tj. 1237 kreveta. Sobe su dvokrevetne, a postoje i samice. U sklopu doma postoji košarkaški teren (koji služi i kao nogometni u vrijeme turnira), teretana za rekreacijski program, te puno travnate površine. U svakoj sobi je dostupan pristup internetu i hladnjaku, a na svakom katu je učionica, praonica rublja te čajna kuhinja.
Nikolina, Ivan, Barbara i A. Š. odgovorili su na neka od mojih pitanja. Odgovori su šaroliki, ima tu i pozitivnih i negativnih iskustava. I iako sam imala dobru volju priupitati upraviteljicu Ružu Jerković o škakljivim detaljima i studentskim javnim tajnama, to se ovaj put nije dogodilo, jer je upraviteljica nažalost na bolovanju. Ali mi držimo fige i želimo joj brz oporavak.
Ovako oni žive u Zagrebu, daleko od svojih domova…
Opiši svoja iskustva s cimerima?
Nikolina je na 1. godini psihologije i dolazi iz okolice Krapine. „Loša iskustva i nemam baš. Ova cimi koju imam je super cura i fakat se može sve s njom dogovoriti. (smijeh)“
Ivan je s 5. godine Filozofskoga fakulteta, smjera povijesti, i dolazi iz Ogulina. Prezadovoljan je sa svojim cimerom! Iako mu je prva godina na Šari odlično se snalazi i nema zamjerke na suživot sa cimerima i docimerima.
Barbara s 4. godine PMF-a, rodom iz Rijeke nije imala tako ugodna iskustva, i…„ Evo upravo danas sam se odselila od cime koja je od 24 sata 22 spavala, osjetila se po starim ljudima, prala se samo onim tvrdim sapunom i imala je 7 komada odjeće. Nije komunicirala sa mnom i nije mi rekla da je bolesna (epilepsija), nego sam to slučajno saznala od njene bivše cimerice. Svugdje je ostavljala po kupaoni dlake za sobom. Ali nikada se nije potrudila da to i počisti.“
A.Š., student 5. godine medicine želio je ostati anoniman i podijeliti s nama svoje iskustvo, koje svakako pomiče konzervativne granice. On je kao i mi, potpuno jednak, ali razlikuje se u svojoj seksualnoj orijentaciji. Koliko mu to pravi problema u suživotu s cimerima? Da, nažalost ponekad i pravi.
„Što se tiče cimera većinom nisam imao loša iskustva, prva tri se nisu pretjerano bavila time, možda su sumnjali ali nikad nisu ništa pitali nit sam im ja to nabijao na nos. Četvrti mi je bio prijatelj koji je znao za moju orijentaciju i prije nego smo odlučili živjeti skupa i njemu je to bilo sasvim ok. Nakon što je on odselio tijekom godine, dobio sam novog cimera koji je stvarno bio pristojan i drag dečko, ali je dolazio iz dosta konzervativne sredine. Živjeli smo tri dana zajedno i bilo je sve u redu. Treći dan me dodao na face-u u prijatelje i tad je očigledno shvatio da sam gay. Sutradan kad sam se vratio s fakulteta primjetio sam da nema njegovih stvari. Od prijatelja s kata sam saznao da je “pobjegao” od mene što sam i sumnjao. Dečko doduše nije ništa loše pričao o meni, samo je rekao da je sumnjao i kada je saznao naveo to kao razlog što je iselio.“
Može li se udobno živjeti na tako malom prostoru, u gotovo kutijama?
A.Š.: „Teoretski se može, pogotovo da živiš sam, ali svi smo mi navikli na luksuz, na svoje sobe, kuhinje, kupatila, na svoj mir. U domu se moraš puno više prilagoditi, uvijek moraš paziti na osobu s kojom živiš, i ona na tebe osim ako naletiš na nekog tko gleda samo sebe. Kupaonice su male, ponekad se dogodi da je gužva ujutro kad trebate ići na faks, ali meni osobno najgore su kuhinje. Volim kuhati, a u ovim malim čajnim kuhinjama je to dosta teško. prvo što 50 soba tj 100 ljudi dođe na 2 kola, što nemaš pretjerano ni gdje držati hranu, što svaki put moraš sve prenijeti do čajne kuhinje, ali nekako se može. Al s druge strane je smještaj vrlo povoljan, na šari su stvari dosta nove, imamo neograničeno toplu vodu, struju, internet i najbitnije uvijek imamo nekog za družit se.“
Dan Šare 18.6.2012.
Barbara: „Ovisi sa kime dijeliš sobu. A s obzirom da si ne mogu priuštiti samački život u stanu i ovo je podnošljivo- pogotovo za 300kn mjesečno.“
Ivan: „Nije baš najudobnije, ali je dovoljno. Imamo sve što nam treba (hladnjak, ormare, police, kupaonicu). Na Cvjetnom (gdje su i malo veće sobe) imaju problema s grijanjem, mi to barem nemamo. Nakon što sam na 1. godini živio u sobi 6×7 m na Moši (dom kojeg više nema), trebalo se priviknut na male sobe (Sava), ali se brzo navikneš.“
Nikolina: „A ono, mislim da može, ako sve super funkcionira s cimerom/icom…Npr. meni je super, samo potrebno je nekad biti i sam, mali je to prostor.“
Je li ti sve dostupno pri domu: kopiraona, menza, trgovine?
Ivanu to očito nije jako bitno čim ima…
Nikolina: „Apsolutno da i rečeno mi je već par puta: ako nešto ne nađeš na trešnjevki toga onda nema. “ (smijeh)
Barbara se složila s Nikolinom, a ni A.Š. nije iznio nezadovoljstvom okolnim ponudama.
„Kopiraone i trgovine imamo dosta blizu i to čak veliki Konzum i veliku Billu, menzu nažalost nemamo što je VELIKI MINUS.“
Složili su se oko čišćenja wc-a kojega dijele s docimerima, to rade 2 x tjedno ili eventualno 1x tjedno. Također se slažu oko odnosa s docimerima koji svakako nije zanemarljiv. Zidovi su jako tanki pa se i malo pojačana glazba, glasniji razgovor, pa čak i smijeh jako dobro čuju u susednoj sobi, a netko tada možda baš uči pred važan ispit. Da, i to je VELIKI MINUS Šare, tanki zidovi, ali to ne možemo mijenjati. Možemo mijenjati svoj prag tolerancije, kupiti čepiće za uši i prilagoditi se uvjetima.
Wc dijele 2 sobe s 2 stanara. Svaki stanar čisti wc jednom tjedno, a česti su i popisi na zidu, tako da i sanitarna inspekcija ima transparentan uvid o higijeni stanara. A jesu li cure pedantnije od muškaraca? Drži li to vodu?
Ivan: „Po meni, ne drži. Sobe su podjednako (ne)uredne, ali najneurednija soba u kojoj sam bio bila je ženska. Totalno zakrčena, odjeća na sve strane, pod je bio zakrčen skroz, jedva se moglo prolazit, zapeo sam za neki utežić na podu.. Mislim da spol ne utječe na urednost. To je samo stereotip, iako cure možda imaju više kreativnosti u uređivanju, pa više vole uredit sobu kako njima paše, dok je dečki ostave kakva je bila (eventualno stave neki poster ili nešto), makar ima i iznimki, pa je susjed na Moši oslikao zid svoje sobe (odlično slika).“
A.Š.: „Smatram da to ovisi o odgoju, iako općenito mislim da da. Poznajem cure koje su neuredne, dečke koji su skoro kompulzivno čisti, ali većinom su ženske sobe toplije uređene, okićene, šarene, ali mislim da svi većinom održavaju čistoću u skladu s mogućnostima. Nije lako održavati red kada je puno stvari na tako malom prostoru.“
I Barbara i Nikolina iz prve ruke negiraju ovaj stereotip. Dakle cure, krpu u ruke i ribaj ribaj nek se puši.
Nekoć je postojala i rasprava na grupi Šara upravo na ovu temu, neke od izjava su posebno zanimljive.
„Moj cimer hrce, a ja miksam rano ujutro”
„ Ja sam imala jednu koja nije povlačila vodu za sobom u WC-u, jednu koja se prala svakih deset dana i jednu koja mi je slala prijeteće poruke na mobitel nakon što sam zaboravila otvoriti prozor.“
„Moja bivša je kuhala variva u sobi na mom stolu“
„Meni je moj uze posudicu iz koje jeden i spravio si tekućinu za obrisat pod… A najgore od svega – to mi je bio brat… BIO“
„Pokušat ću napisati samo najveće mane… spava u cipelama, u noći kad dođe u sobu(oko 2h) prvo pali TV i glasno sluša i smije se, zatim se ide tuširat i oko 3-4h ti suši kosu pokraj moje glave jer nema produžni kabel sa fenom iz 1938g., nosi moje stvari okolo po sobama i govori da ih je tamo spremio, dovodi prijatelje da prespavaju na mojem krevetu kroz vikend bez tvog znanja itd. to je bilo prije 2 godine… sad sam se opametio“
„Pojavila se na vrata s zecom, kavezom i rekla suprise da ne kažem koliko je to smrdilo, zec je bio gladan, i u govnima ležao. Prijateljica joj je dolazila sa psom u sobu koji se otresao pokraj mog kreveta…“
„Moja se budila svako jutro u 7:00, ucila do 23:00 i isla spavat. U meduvremenu bi nesto u sobi pojila, najcesce pastetu i kruh. Nije se smio u sobi zuc cut ni preglasno disat, prozor nam je gledao na dif pa kad su difovci dolazili na fax stavljala je cepice za usi jer su joj valjda preglasno hodali, jednom sam neku seriju gledala sa slusalicama na laptopu pa mi je rekla da smanjim da su mi slusalice preglasne. A kad san je pitala zasto ne uci u ucionici odgovor je bio da su tamo sve neki frikovi koji te cudno gledaju kad susnes s bilo cim. I za ne falit, ucila je po 3 miseca jedan jedini kolegij, izasla na ispit, dobila 2 ili 3 i doslovno plakala od sriće“
„Moja je hodala gola po sobi. svaki put nakon tuširanja ^^ išla je spavati oko 8, dizala se u 5. Ja sam išla spavati oko 5 i dizala se popodne. Ali je fine kave kuhala, nemaš šta.“
Da, svi su se složili, ključ je u TOLERANCIJI. I ma koliko se trudili tjerati inat, tragati za „svojim ja“ u tom nekom novom prostoru, ma koliko željeli mir moramo znati da je to mit. Neće se dogoditi. Prilagodi se, jer drugog načina nema. Potisni mane, budi čovjek, a ako ljudskost ne dobiješ s druge strane obrati se svojoj dobroj vili – upraviteljici. Daljnu proceduru znaš, slijedi ti premještaj. Ali gledaj, nije ni to tako strašno, ima i gorih stvari.
Cimeri, RAZGOVARAJTE, sve začkoljice rješavaju se razgovorom. Nema blokada, nema tračeva, goli razgovor i „samo će vam se kasti“. Tolerirajmo različito, otvorimo vidike i osluškujmo pozitivne vibre.
Iako je pomalo sukob interesa sam čin pisanja o predstavi u kojoj mi glumi brat, odlučila sam ne odustati od ove teme. Ali s oprezom! Neće biti „privatnih riječi“. Napravit ću malu distancu da vas ne razljutim, a povrh svega jer želim ispoštovati svoju profesiju novinarstva. Premijera predstave „Od stoljeća sedmog“ dogodila se u Koprivnici 17.11.u Ludens teatru.
Ovako je to bilo na premijeri u Koprivnici na ulazu u Ludens teatar
U Zagrebu se prvi put izvodi idući tjedan, točnije 12.12. u kazalištu Vidra.
Plakat za premijerno izvođenje predstave
Riječ je o komičnom komadu hrvatske povijesti od stoljeća sedmog. Redateljica Dora Ruždjak Podolski uz dramaturga Ivana Vidaka bira nezamjenjiv tandem. Glumci koji tumače povijesne likove su: Jan Kerekeš, Dean Krivačić te Slaven Španović.
Glumci na pozornici: Jan Kerekeš, Slaven Španović i Dean Krivačić
Ova predstava na drugačiji način predstavlja hrvatsku povijest, reinterpretira ju, mijenja, jer tko je zapravo i siguran u sve povijesne kvazi činjenice? Nismo bili tamo, zar ne? A i da jesmo, opet bismo tumačili povijest iz SVOG kuta. I tu ima „onih rupa u zakonu“, tu se nalazi prostor da dodajemo, oduzimamo i kreiramo stvarnost kakvu mi želimo. Na kraju krajeva svi smo mi ljudi od krvi i mesa, obični smrtnici. Tako piše i Ivan Vidak i u tome je čar ovog kazališnog komada.
Pa, prisjetimo se nekih važnih činjenica iz hrvatske povijesti!
Na prostore nekadašnjih rimskih provincija, točnije Dalmacije i Panonije doselila su se hrvatska plemena u 7. stoljeću. Knez Mislav (835.-845.) zaslužan je za pomorsko jačanje Hrvatske i blokadu Mlečana na istočnoj jadranskoj obali. Kao međunarodno priznata samostalna država Hrvatska postaje za vrijeme kneza Branimira (879.-892.). 10. stoljeće obilježava snažni kralj Tomislav koji je porazio Mađare te pripojio panonska područja do rijeke Drave. 11. stoljeće krasi mir, društveni i gospodarski napredak zahvaljujući kralju Petru Krešimiru IV. i Dmitru Zvonimiru. Razdoblje nestabilnosti obilježava 12. stoljeće, a uzrok tomu je izbor hrvatskog kralja Kolomana iz ugarske (mađarske) obitelji Arpadovića. Druga polovica 15. stoljeća u fokus stavlja osmansku vlast koja prijeti hrvatskome području. To umnogome mijenja postojeće granice hrvatske teritorije kao i etničku i vjersku strukturu društva. U 17. stoljeću slabi neprikosnovena osmanska vlast. U to su vrijeme hrvatski prostori podijeljeni između mletačke, habsburške i osmanke vlasti, a Dubrovačka Republika postoji kao potpuno neovisna i moćna država. Važno je istaknuti i Hrvatski narodni preporod začet na ideji južnoslovenskoga jedinstva. Pokret vodi Ljudevit Gaj i spominjem ga jer on stvara temelje za budući hrvatski razvoj. Stvara se jedinstvena ideja koja uporište nalazi u gradu Zagrebu. Hrvatski jezik je službeni, seljaci su oslobođeni od kmetstva i privremeno se ujedinjavaju u osobi bana Josipa Jelačića. Preletavam još malo preko povijesti i ističem 1945. godinu kada Hrvatska postaje jedna od republika socijalističke Jugoslavije. Konačna neovisnost, uzrokovana neslogom zemalja članica zajedničke države, postignuta je 1991. Početkom 21. stoljeća jača proces demokratizacije u Hrvatskoj, a 2013. ona će ući i u Europsku uniju, ujedinit će se s različitima.
Puno sam važnih događaja i imena ispustila, ali sve ima svoje zašto. Ovdje sam prvenstveno željela istaknuti razbijanje mita o osobama, događajima i svim bitnim činjenicama iz hrvatske povijesti. Glumci ove predstave doista su se potrudili nasmijati nas na tako neobično običan način.
Vidjeli smo vladare, kraljeve, pa i pjevače u nekom drugom svjetlu. Ima tu pripadnika različitih seksualnih orijentacija, raznoraznih poroka, modnih mačaka, napućenih barbika, hladnokrvnih kirurga, samoprozvanih faca, neosviještenih pojedinaca, nacionalista. Parodično, otkačeno, svestrano. Nasmijali smo se do suza. Oliver Mlakar je svojim glasom pripovijedao kroz cijelu predstavu. I ne bi sve to bilo tako zanimljivo da čitamo knjigu ili kakav udžbenik. Ne, ovi glumci su nas provozali kroz povijest na interesantan način i „imali su nas“ cijelu predstavu. A kada su došli do 21. stoljeća željeli smo da uspore, a oni su nam dali ultimativan završetak.
Ova predstava je predstava koju trebate pogledati jer:
Vas vraća u povijest, a historia magistra vitae est
Demistificira velika imena i događaje iz povijesti
Nasmijava vas do suza
Izvlačite pouku i birate bolje ja
Ja svedočim, odlični su! Idem opet. Kazalište oplemenjuje, daje mi kulturni kapital i gradi me.
Facebook su grupe preplavljene motivirajućim statusima i osvješćivanjem zdravoga života. Danas je rekreacija „must have“ u životu mladih, a posebice starijih osoba. Redoviti treninzi uz pravilnu prehranu čine nas zdravima, poletnijima, sretnijima. I doista, ako pogledam samu sebe, potpuno sam inertna i mrzovoljna kad zakinem uobičajeni ritam treninga. Javi se „onaj“ osjećaj. Trulost. Želim se pokrenuti i ispucati energiju van! I tu se pojavi jedna mlada gospođica, instruktorica aerobika Nina Raljević, koja me iznoji i isterorizira na treningu, a onda poželim još.
Nina Raljević pokazuje korak koreografije
Umorna od monotonosti u teretani, umorna od trčanja, našla sam svoje mjesto pod suncem u plesnoj varijanti, spoju zabave i rekreacije. Nina vodi aerobik u studentskom domu „Cvjetno naselje“ i „Stjepan Radić“. Magistrirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a svoj je cijeli život posvetila sportu i plesu. Nekada njen hobi, a danas profesija – aerobik.
Percepcija o treninzima bitno utječe na sam čin treninga i njegovu učinkovitost. Moja percepcija se promijenila. Najbitnije je raditi nešto sa srcem i voljom. Nisam izabrala Ninu za intervju jer idem kod nje na treninge, izabrala sam ju jer je pozitivna osoba koja se iznova trudi ponuditi bogat sadržaj i natopiti naše majice znojem. Ne zovemo je džaba „Mali Hitler“.
Pozitivna Nina s kolegicom iskušava granice svoje fleksibilnosti
Posjetila sam ekipu na treningu 27.11.2012. i pokupila odgovore na neka važna pitanja. Evo što sam doznala.
Kako je kocipiran trening?
Mogla bi reći kako je trening kompilacija svega i svačega. Svaki trening počinje zagrijavanjem, a zatim slijedi aerobni dio. Baza tog dijela treninga je dance aerobic, aerobni plesni program na kojem se izmjenjuju koraci visokog i niskog intenziteta te spajaju u jednostavne ili složenije kombinacije – koreografije. Koraci su elementi preuzeti iz jazz dancea, hip-hopa, latino plesova, housea i slično. Neizostavan dio treninga su i vježbe snage, poput onih koje se viđaju na satovima boot campa te vježbe izolacije iz programa pilatesa i total bodyja. Na kraju, naravno, slijede vježbe istezanja i opuštanja. Nastojim da trening prije svega polaznicima bude zabavan, da u njemu uživaju i iz dvorane izađu nasmijani, zadovoljni, puni pozitivne energije i, naravno, oznojni.
Koliko polaznika trenutno imaš?
Radim u SD Stjepan Radić i SD Cvjetno naselje. Ukupno imam četiri grupe, po dvije u svakom domu. Broj polaznica se mijenja, ali uglavnom se radi o 30ak cura po grupi.
Cure na treningu 27.11.12.
Raste li interes za tvoje treninge?
Nove cure stalno dolaze, istina. Ipak, za neke od njih znam da su tu jer im odgovaraju moji treninzi, a pojedinima odgovaraju termini. Teško je odgovoriti na ovo pitanje, u svakom slučaju se nadam da je tako.
Misliš li da Studentski centar u Zagrebu omogućava studentima povoljne cijene aerobika i zanimljive programe ili smatraš da bi moglo biti bolje?
Mislim da su cijene teretane i aerobika u SC-u povoljne. I trebaju biti – studentske su! Ovdje, međutim, treba naglasiti, ne vrijedi ona: „Koliko para, toliko muzike.“ Svi voditelji aerobic programa su studenti kineziologije ili su licencirani instruktori educirani na adekvatim mjestima, a stručnost nije upitna niti kod fitnes trenera koji rade u teretanama. Osim toga, stručno usavršavanje instruktora na različitim fitnes kongresima, konvencijama i seminarima uvijek se potiče.
.Nina na seminaru usavršava svoje znanje (privatni album)
SC studentima nudi širok izbor aerobic programa (hi-low, dance aerobic, zumba, kondicijsko-funkcionalni trening…), a svake se godine po tom pitanju razvija i napreduje. Prošle je godine, također, otvoren potpuno novi fitness u SD Stjepan Radić s novom dvoranom, svlačionicama i teretanom. Potrebe za novim rekvizitima i drugačijim uvjetima uvijek i svugdje ima, uvijek može biti bolje. Bilo bi lijepo kada bi sutra osvanila nova traka za trčanje u teretani ili kada bi našla dvoranu pretrpanu novim pilates loptama. Uvjeti su, međutim, takvi kakvi jesu i nisu loši. Uz to, kada imate srca, duha i dovoljno volje i želje za dobrim treningom bit će vam dovoljno malo zraka za disanje i dvije litre vode. Dapače, plaža je kao trening prostor uvijek bila moj izbor broj jedan.
Sto bi ti dodala trenutnoj ponudi sportsko-rekreacijskog programa SC-a?
Navijam za step aerobic i zaseban pilates program.
Baviti se sportom i pravilno se hraniti − je li to magična formula za gubitak kilograma?
Ne samo formula za gubitak kilograma nego i put do zdravlja, a ono je, ipak, ispred svega.
Što mislis o šejkovima, npr. „Herba life“ i sl. Preporučaš li to ili misliš da postoje drugi, bolji načini za pravilnu prehranu?
Postoje situacije i slučajevi u kojima je konzumiranje različitih dodataka prehrani korisno, štoviše, poželjno. Međutim, ako govorimo samo o pravilnoj prehrani tada mislim kako je najvažnije jesti raznovrsnu hranu.
Jesti sve, ničega previše i ničega premalo. Također, treba jesti često, ali u manjim količinama, piti puno vode i, naravno, treningom potrošiti višak.
Koliko iznosi cijena aerobika?
Mjesečna cijena iznosi 125 kn. Osim 3 puta tjedno aerobik programa, ona uključuje i pravo na korištenje teretane (2 puta tjedno).
Koliki su tvoji prihodi?
Poskupio je plin (smijeh).
Može li se živjeti od aerobika?
Zavisi u kakvim uvjetima. Prihod za nekoliko odrađenih treninga tjedno nije dovoljan za nekakav život, ali uvijek dobro dođe kao dodatna zarada. Međutim, ono što nadoknađuje sve je zadovoljstvo koje ovaj posao pruža. Druženje s ljudima, zabava, zdrav život, pozitivna energija, puno dobre glazbe pa i musculfiber, jednostavno su neprocjenjivi.
Ako želimo postati fitness/aerobik trener što trebamo učiniti? Kome se obratiti i kako doći do licence? Koja je cijena tog zadovoljstva?
Nekoliko je načina, a svaki zahtjeva puno rada, truda, volje i ljubavi prema tom poslu, kao i želju za napretkom i dodatnim usavršavanjem. Kineziološki fakultet svakako je prva opcija. U tom kontekstu djeluje i Udruga hrvatskih aerobik instruktora, a nedavno je otvoreno i prvo Fitnes učilište u Hrvatskoj. I jedni i drugi u ponudi imaju programe formalnog obrazovanja iz područja fitnesa koji su usklađeni sa Europskim kvalifikacijskim okvirom (EQF). Cijene se razlikuju, u svakom slučaju nisu niske, ali se isplati svaka kuna. Kad malo bolje razmislim, najveću sam cijenu platila s nekoliko sijedih dlaka na glavi kojima kumuje anatomija.
Sve je rečeno. Svaka riječ ima svoje mjesto. Pobornici zdravoga života trebaju nastaviti svoju zdravu dnevnu rutinu, a oni malo sputaniji i neodlučniji trebaju lupiti šakom o stol i reći: „OD SUTRA POČINJEM“ ! Bez muke nema nauke, pa tako ni zdravog života. Dat nam je samo jedan život i ne trebamo gubiti vrijeme i tražiti izlike u našim godinama i trčanjem za tramvajem. Jedan sat dnevno umjesto skrolanja na fejsu i nije neko odricanje. Počnimo od sutra!
Motivirajuća slika za kraj. Uvijek može bolje, uvijek može više! (Izvor:Motivirajuca slika)
U dvorani na Cvjetnom curke marljivo treniraju. Ja sam se ušunjala na jedan trening da bih Vam pokazala djelić atmosfere…
A evo i blagdanskog treninga 21.12.2012. Ipak smo živi 🙂
Priča kojoj se uvijek vraćam s oduševljenjem zbog svega proživljenog upravo je ova iz naslova. I ne biste vjerovali koliko sam se vezala za ovaj projekt i kako mu hrlim u zagrljaj svako ljeto. Volontiram, da. Netko će reći: „Neatraktivno, dosadno, BESPLATNO? Pa k vragu, što ne zarađuješ preko ljeta? Pa što ne putuješ ili se barem odmaraš?“ Netko će reći, ali ne i ja. Oni ne znaju. Evo ispričat ću vam priču, mnogo puta ispričanu, dograđenu, ali lijepu, uvijek lijepu.
Mili mi projekt
Hrvatska matica iseljenika tradicionalno organizira projekt Eco Heritage Task Force. Ovaj je projekt voditeljica Nives Antoljak 1992. dovukla iz Kanade u Hrvatsku. Projekt okuplja 40 punoljetnih sudionika iz dijaspore i njihove prijatelje da zajedničkim snagama pomognu sredini u kojoj živimo. Cilj je – eko obnova Hrvatske. Slično je nekadašnjim jugoslovenskim radnim akcijama. Projekt traje 3 tjedna i na početku se daje depozit od 100 €, koji se vraća sudionicima na kraju projekta (ako izdrže 3 tjedna na lokaciji). Pored radne satnice i fizičkoga rada u jutarnjim satima vrijeme popunjavamo i radionicama. Na raspolaganju su nam radionica hrvatskog jezika (početnička grupa i napredna), internetska te dramska radionica.
Neke od lokacija na kojima smo ostavili trag su: Plitvička jezera, Pula, Bakar, Bjelolasica, Koprivnica, Duga Resa, Kaštele, …
Prvi dan u Stonu. Obilazak zidina, družina na okupu.
Ston…još sjećanja naviru. Australija, Meksiko, Rumunjska, Bugarska, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Nizozemska samo su neke od zemalja čiji su predstavnici bogatili ovaj projekt u periodu od 22.7. do 11.8. Smješteni u osnovnoj školi u improviziranim spavaonama, u istoj sobi sa spužvom, kredom i tablom započeli smo svoju avanturu zvanu Task Force. Tuširali smo se hladnom i ponekad toplom vodom, dizali se svako jutro u 5 h kako bismo radili u solani Ston. Stonske zidine dugačke 5, 5 km najduže su u Europi i nastale su u vrijeme Dubrovačke Republike kako bi čuvale sol, jer je svako zrno u to vrijeme vrijedilo poput zlata. Da, brali smo tu istu sol od 5 h do pola 12 svaki dan, a pored toga smo svaku večer imali tematski party. Svaka od zemalja predstavljala se našem čoporu u vidu pića, jela, tradicionalnih igara, glazbe i plesa. Ali tu su bili i crno-bijeli partiji, toga, dracula party i brojni drugi jednako kreativni.
Dracula party
Imali smo izlete u Dubrovnik, Zaostrog, obilazili smo okolne otočiće Stona brodom. Posao je bio naporan, sama pomisao na dizanje tako rano stvori predrasudu, ali ovaj put s pravom. Meni je ovo bio četvrti put na Tasku i nikad mi nije bilo teže.
Brojke
Brojke kazu ovako: 21 dan, 8 dana branja soli, 350 tona pobrano sto ce reci 43,5 prosjecno po danu. 25 mladih vrijednih taskforceovaca su tako svakodnevno ubacili cca 875 lopata dnevno (1 lopata cca 2 kg soli) odnosno 1,75 tona po osobi dnevno. Ukupno svatko je ubacio oko 7000 lopata. Nije naivno, zar ne? Za kraj sudionici su spremili textove velikih hrvatskih imena, te predstavu Davora Špišića, u režiji Slavena Svena Špišića, „Zvijezda Danica“. Stonska je publika doista uživala u našem trotjednom trudu.
Ovako izgleda naš radni dan u solani; Autor: Zoran Marinović
Mediji svuda oko nas
Mediji su nas u ta tri tjedna pratili u stopu. Valjda dođe ljeti ta „sezona kiselih krastavaca“ pa trač rubrike zamru, a onda je i volontiranje dobro. Je, dobro je. Kažem vam ja, ja bila, vidjela i otići ću opet. Osvanuli smo u Globusu (Posljednja berba soli).
Globus je pisao o nama(Slaven Sven Špišić u plavoj majici; Tea iz Makedonije i ja obučene kao židovke, u duhu predstojeće predstave)
Osvanuli su intervjui Slavena Svena, Tee iz Makedonije i moje malenkosti. U eteru su bili naši prilozi na HRT-u, RTL-u. Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i brojni portali pisali su o nama( index.hr je ovako izvijestio Index.hr , dala sam i intervju za Hrvatski radio, Radio Dubrovnik i tko zna koga još. Previše medija na jednom mjestu. A zašto? Jer nešto radimo svojom voljom, jer se družimo, sklapamo prijateljstva za cijeli život, doprinosimo umjetnosti kroz predstave, te tekstove hrvatskih velikana. I to nije mit, to se događa. Imate svijet na dlanu, doznajete o kulturi stranih zemalja od živih svjedoka. A ono najvažnije – ostavljate trag hvale vrijedan. Otisak vaše ruke na tom teritoriju poznaje se dugo i teško blijedi.
Hoću i ja na Task Force!
Naravno da hoćeš, ali uz prijavu na mejl nives@matis.hru 5. mjesecu. Dužnost ti je doći do Zagreba odakle je organiziran prijevoz za destinaciju, a možes se i sam dovesti do iste (ali uz sopstvene troškove). Daješ na početku depozit u visini od 100 €, koje ti se vraćaju ukoliko ostaneš na dužnosti punih 3 tjedna. Upoznaješ ljude iz čitavog svijeta, vježbaš engleski, ali i učiš neki sasvim drugi jezik, uživaš u partijima i radionicama, ideš na izlete, hrana i smještaj su ti besplatni. Tvoja dužnost je samo da pristupiš srcem, da otvoriš oči i uši i budeš integriran u naš čopor te opstaneš, a doma poneseš kofer uspomena koji će te vratiti nama i iduće godine. PROBAJ, probudi avanturistički duh i budi dio ekipe, ne košta mnogo, a gradi te mnogo!
Stvaram, dišem za umjetnost i slobodu! 
